Šapat proljeća

Prijestupne godine, dvadeset devetog dana, probudila se Veljača u mrazovu ogrtaču, sa šiljatom ledenom bradom i injem u kosi.

- Užitak! Opet su mi produljili život! – klikne. Nabusito, u ritmu vjetra, vijala je poljima i šumarcima, zavlačila se u nastambe, smrzavala ljudima dah, zavlačila im se u nosnice, zalijetala im se u oči.

-Veljačo, Veljačo, prevrtljiva Veljačo! – zacvokoću visibabe, jaglac, i ljubica sa šumskog proplanka.

- Lani si dopustila da nas drugu polovicu tvojeg života njeguju Sunce i južni vjetrovi.

-Točno. Bila sam ljubaznija. No, ove godine sam se predomislila! Trajat ću dulje! – naškubi usne Veljača i još glasnije zafijuče ulicama i parkovima. – Dopustit ću ti da se praviš važna samo još jedan dan! – namigne joj Sunčev trak oko podneva.

- Pih! Prestupit ću koliko me volja! – prkosno frkne Veljača.

- A ne, ne! Samo još jedan dan! – odlučno će Sunce. – Svake četvrte godine na prijestupni dan postaješ ohola i samouvjerena!

- Što te brine?! – nasrtljivo će Veljača.

- Oholice, prevrtljivice! Spakiraj zimske rekvizite i već sutra putuješ u jednogodišnji san. Sutradan je Ožujak s neba rastjerao snježne oblake i pripitomio zimske vjetrove. Od slikara je naručio zelenu košulju, po poljima prosuo snenu Sunčevu boju. Zatim je nježno šapnuo Proljeću:

- Požuri i ti! Lastavice već u stari kraj doljeću!

 

Nada Mihoković-Kumrić

 

(foto: meteoosmatranja.blogspot.com)

povratak

---